Crazy cars u Ogulinu
- Detalji
- Napisao/la Jurica
Završena gradnja GP Kordunski Ljeskovac
- Detalji
- Napisao/la Jurica
Nedavno je završena izgradnja graničnog prijelaza za pogranični promet Kordunski Ljeskovac. Kao što je vidljivo na slikama objekt je 99 % završen, treba samo opremiti radne prostore opremom. Za sada prijelaz još nije u funkciji te nije poznato kada će biti otvoren.
Treba znati da je ovo granični prijelaz za pogranični promet te na njemu pravo prelaska imaju samo osobe koje žive u pograničnom području Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine, a to je područje 5 km udaljeno od državne granice RH i BiH.
Nešto o otvaranju prijelaza i mogućoj prekategorizaciji na bosanskim stranicama
Prvi dan proljeća 2016.
- Detalji
- Napisao/la Jurica
Motorom preko Velebita od Svetog Roka do Obrovca
- Detalji
- Napisao/la Jurica
Krajem ljeta 2013. motorom sam se provozao preko Velebita tzv. Majstorskom cestom koja spaja Sveti Rok u Lici i Zaton Obrovački (Obrovac) u Dalmaciji. Cesta je građena od 1825. do 1832. godine i to iz smjera Obrovca preko prijevoja Mali Alan pa do Svetog Roka kako bi bila najbrža spojnica Like i Dalmacije u ono vrijeme. Koristila se ponajviše za trgovinu i prijevoz pošte u doba Austro Ugarske monarhije. Cestu je projektirao i gradio major Josip Kajetan Knežić, isti onaj koji je gradio i popravljao cestu Jozefinu (Karlovac - Josipdol - Senj).
Cesta je majstorski izvedena sa brojnim serpentinama tako da je maksimalni nagib ceste 5.5 % što omogućava ugodno putovanje bez velikih uspona i padova. Cesta kreće od nadmorske visine 0 m prema 856 m.n.m kod Tulovih greda pa do najviših 1048 m.n.m na Malom Alanu, a otuda se spušta prema Svetom Roku na 570 m.n.m
Ja sam vozio iz smjera Svetog Roka prema Obrovcu pa su tako poredane i slike. Putem iz Svetog Roka penjete se konstantno uzbrdo i većinom prolazite kroz šumske predjele te se izlaskom na prijevoj Mali Alan krajolik mijenja i iznenada prealzi u krški sa mnoštvom kamenja i bez puno zelenila. Tada cesta ima lagani pad do Tulovih greda i još dalje prema Obrovcu. Na cijelom potezu ceste od Malog Alana do Tulovih greda nalaze se spomen obilježlja poginulim hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata, a ispod Tulovih greda nalazi se i kapelica u spomen na Damira Tomljanovića Gavrana. Neke priče o borbama i surovim uvjetima na Velebitu možete pročitati ovdje i ovdje
Sa lokacije kod kapelice puca pogled na Novigradsko more, Ravne kotare, Obrovac, bivšu tvornicu glinice u Obrovcu, jezera sa lužinom iz tvornice, te južni izlaz iz tunela Sveti Rok. Nastavkom spuštanja dolazimo do crkve Svetog Franje i bivšeg odmorišta te iznad portala tunela spuštamo se prema Zatonu Obrovačkom i Obrovcu.
Putopis sa Novog Zelanda
- Detalji
- Napisao/la Jurica
Naša sumještanka Vera Gašparović iz Rakovice provela je skoro mjesec dana na Novom Zelandu pa u nastavku donosimo putopis i slike sa tog putovanja.
Novi Zeland je otočna država koja se nalazi na južnoj hemisferi i od Hrvatske je udaljena 18 300 km. Dalek je to put. U prosjeku, da bi se iz Münchena stiglo u Auckland, potrebno je 25 – 30 sati. Glavni grad je Wellington, iako ne i najveći. Najveći je Auckland i u njemu živi oko 1,5 milijun stanovnika, dok je ukupna populacija NZ nešto malo više od 4.5 milijuna. Slično kao i Hrvatska. Međutim, Novi Zeland je 1600 km duga i oko 200 km široka zemlja pa ima jako malen postotak naseljenosti. U pravilu, ljudi žive samo u gradovima. Između možete putovati desecima kilometara i onda naići na usamljenog farmera s hektarima i hektarima pašnjaka i morem ovaca i krava na njima. U pravilu, najbogatiji ljudi na NZ su farmeri. Eto, rekla bih, Novi Zeland je zemlja prekrasnih pejzaža, ovaca i krava. I najstrmijih ulica na svijetu. Tko je putovao kroz Austriju, vidio je da Austrijanci grade kuće na velikim strminama, ali vjerujte mi, Austrijanci su ništa naspram Novozelanđana. Ovi su to doveli na posebnu razinu. Najstrmija ulica na svijetu, po Guinnessu, nalazi se baš na NZ (Baldwin St, Dunedin). Osim toga, vegetacija na NZ je drugačija i prekrasna. Po cijeloj zemlji nailazila sam na vrste trave, drveća i cvijeća koje ne postoje nigdje kod nas.
Ono što me, posebno, radovalo je da je na NZ, sada trenutno, ljeto. Iako se ljeto razlikuje na sjevernom i južnom otoku. Mada sam znala da je NZ vjetrovita zemlja, iznenadilo me koliko jak vjetar može biti. Krenuli smo putovanje sa juga Južnog otoka i konstantno, iz dana u dan, vjetar je toliko puhao i toliko snažno da se može usporediti s našom burom. Na moju sreću, Sjeverni otok je topliji i nije toliko vjetrovit pa sam imala prilike uživati i u pravom ljetu iako bez kupanja. Ovdje sam naučila i razliku izmedu mora (koje je toplo i lijepo) i oceana (koji je izrazito hladan i ne tako interesantan). I da, na južnoj hemisferi sunce putuje od istoka ka zapadu, ali preko sjevera, ne preko juga kao kod nas. Malo izgleda čudno, kao da je na krivoj strani.
Neslužbeni naziv za Novozelanđane je Kiwi, iliti Kivi. Kivi su ljubazni, priskočit će odmah u pomoć, samo upitaj. Međutim (!!!) nema tu do naše srdačnosti. Kao da im fali žara, nisu strastveni. Domorodačko stanovništvo su Maori. Ne možete fulati Maora. Tamni su i s tipičnim crtama lica. Maorski je, prilično, zastupljen kao jezik. Posvuda po NZ nalaze se dvojezične table, a i puno topografskih naziva u izvornom obliku dolaze od maorskih imena. Kivi nisu baš religiozni. Najveći blagdan im je Božić kojeg provode s prijateljima negdje u prirodi, uz roštilj. Crkva ima nešto mada nisu baš posjećivane. Malo sam se bila šokirala kad sam naišla na jednu zgodnu crkvicu, uslikala par fotki, prišla bliže i ustanovila da je to zapravo sada studentski bar. Pa tko voli nek izvoli.
A hrana!? Hrana mi se sviđa. Novozelandska janjetina slovi za najbolju na svijetu. Valjda je, nisam neki ekspert za janjetinu. Ali, što dobre “meat pies” iliti mesne pite imaju! Pitice se rade u malim kalupima. Kalup se oblaže lisnatim tijestom i puni nadjevom po želji (meni je najdraža bila “steak and cheese” – rekla bih da je rađena od gulaša s dodatkom sira). Pita se onda prekriva još jednim slojem lisnatog tijesta i tako peče. I jede topla. Jako fino. I navodno su čupavci originalno s Novog Zelanda (“lamingtons” na engleskom). Ne znam, ali probala sam njihove i naši su daleko bolji.
I još jedna stvar za kraj. Navodno, Hrvata ima dosta na NZ. Ne bih znala, možda sam ih i sretala, ne piše im, baš, na čelu. Medutim, par puta sam naišla na hrvatsku zastavu na NZ. Malo čudno izgleda, ne očekujete je baš na drugoj strani svijeta, ali bilo mi ju je drago vidjeti. Kivi su prilično obrazovani i mahom bar znaju da je Hrvatska u Europi. Ali, ako su i postojali oni koji nisu znali za Hrvatsku, saznali su kroz mjesec dana reklame na najslušanijoj radiostanici na Novom Zelandu. Stanica je, u suradnji, s jednom hrvatskom turističkom agencijom nudila besplatno ljetovanje u Splitu, za vrijeme Ultra festival. Reklama se kroz dan vrtila u prosjeku desetak puta. Vjerujte, kad ste toliko daleko od domovine, bude vam izrazito drago čuti istu reklamu pa i po stoti put.
I da zaključim ovaj svoj kratki putopis, moram napisati da je Novi Zeland toliko lijepa zemlja, prekrasnih pejzaža i različitosti. Ogromnih veličina, jer sve vam se čini maleno, a tek kad odlučite prići shvatite da je predaleko da bi se upustili u prilaženje. Novi Zeland je i zemlja vjetra, ali koji je svojim utjecajem ostavio čudesne tragove na prirodi. Zemlja je to i ovaca i krava koje u tolikom broju niste nigdje vidjeli. Visokih planina i prekrasnih obala, zelenila i plavetnila. Često se puta zna reći da je svaka zemlja lijepa, svaka na svoj način. Do puta na Novi Zeland bih se i bila dala složiti s tim. Međutim, sada znam da postoje zemlje koje su za nijansu ljepše od drugih. Novi Zeland je jedna od njih.
Moja poruka: Ne treba se libiti putovati. Ako ništa, bar da se vide različitosti od matične zemlje. I da se čudom čudi.
Toliko od mene. Pozdrav iz trenutno hladnog Münchena.
Vera Gašparović
