EUGEN KVATERNIK
Hrvatski političar i revolucionar, rođen 31. listopada 1825. godine u Zagrebu. Bogoštovlje je studirao u Senju i Pešti, ali ubrzo prelazi na pravo i diplomira 1847. godine. Svojim državnopravnim spisima i saborskim govorima uz Antu Starčevića je položio temelje pravaške politike. Kada je nakon ukidanja feudalizma građanska klasa iznevjerila narodnu borbu za slobodu i povela oprtunističku politiku kompromisa pa i otvorenog služenja tuđinskim porobljivačima Hrvatske, Kvaternik je sa Starčevićem stao na stranu naroda i stvorio narodni pokret protiv Austrije i Mađarske te mu dao ideologiju i borbenu političku organizaciju: Stranku prava.
Smatrao je da se Hrvatska ne može oslobiti tuđinske vlasti bez pomoći neke od stranih zemalja pa je boravio u Rusiji, Francuskoj i Italiji radi pridobivanja vlada tih zemalja za oslobođenje Hrvatske od tuđinske vlasti. Kako mu to nije uspjelo, 1860. vratio se u Hrvatsku. Zbog svoje popularnosti i političkih stavova još dva puta je bio prognan iz Hrvatske da bi se 1867. opet vratio. Na kraju ne vidjevši drugog riješenja za oslobođenje Hrvatske od tuđinske vlasti u Rakovici 1871. podiže narodni ustanak - Rakovičku bunu.
RAKOVIČKA BUNA
Buna je podignuta 8. 10. 1871. u selu Broćancu, odakle je prenešena u Rakovicu. Buna je trajala tri dana. Kvaternik je svoj plan o podizanju ustanka za puno oslobođenje od Austrije počeo kovati već 1859. godine. O pripremanju zajedničkog talijansko-mađarsko-hrvatskog ustanka protiv Austrije on je, bez uspjeha, vodio pregovore u periodu od 1863. do 1865. godine. U jesen 1871. Kvaternik je pristupio podizanju ustanka vlastitim narodnim snagama.
Glavna vojna snaga s kojom je Kvaternik nastojao srušiti Austro Ugarsku vlast u Hrvatskoj trebali su biti Graničari - domaći ljudi koji su služili Vojnoj krajini, a kojoj je prijetilo ukidanje te bi time Graničari ostali bez svih povlastica koje su uživali. Graničari su pretežito bili pravoslavne vjere, a to je Kvaternika kasnije stajalo i glave. Naime, Kvaternik je u svim svojim tekstovima i govorima otvoreno pobijao srpstvo učeći da su svi pravoslavci u našim zemljama izuzev u kneževini Srbiji istočni ili pravoslavni Hrvati i da u hrvatskim zemljama nema Srba.
Objašnjenje ovog Kvaternikovog razmišljanja leži u tome što široke narodne mase u Vojnoj krajini nisu bile obrazovane te se oni nisu osjećali Srbima u nacionalnom smislu nego je to bilo njihovo vjersko obilježje naspram katolicizma i po tome su se razlikovali od Hrvata. Nacionalnu pripadnost srpskom narodu gajio je obrazovani kler, trgovci i obrtnici kojih je dosta bilo u Plaškom gdje i počinju problemi s ustankom.
U želji da ne kompromitira svoju Stranku prava i predsjednika stranke Antu Starčevića, Kvaternik je u zadnjoj fazi priprema poduzimao sve na svoju vlastitu odgovornost, ograničavajući broj zavjerenika na uski krug svojih najbližih drugova, među kojima su bili: Ante Rakijaš (Kvaternikov zavjerenički drug već od 1864.), Vjekoslav Bach (zagrebački student prava i odgovorni urednik pravaškog glasila Hrvatska), Petar Vrdoljak (saborski zastupnik i glavni ustanički agitator u Rakovici), braća Ćuići iz Broćanca i Ante Turkalj (općinski bilježnik u Rakovici). Ako ustanak uspije formirat će se vlada pravaša na čelu sa Starčevićem, a ako pretrpi poraz stradat će samo oni i tako sačuvati stranku.
Uvečer 7. X. 1871. sakupili su se svi zavjerenici u selu Ćuić brdo blizu Rakovice i istog dana oformili Privremenu narodnu hrvatsku vladu na čelu s Kvaternikom.
Imenovani su i slijedeći ministri: Petar Vrdoljak za unutarnje poslove, Ante Rakijaš za rat i Vjekoslav Bach za financije. Rade Ćuić imenovan je za glavnog zapovjednika ustaničke vojske, a Ante Turkalj imenovan je velikim županom ogulinskim.
Sutradan, 8. X. 1871. planula je buna. Kvaternik s pratnjom i četom od dvjesto oružanih Graničara i s razvijenim hrvatskim barjakom kreće u kočiji zajedno s Bachom u Rakovicu jer je u ovom mjestu bio određen glavni stan hrvatske vlade u kući trgovca Ive Vučića. Kad su ustanici stigli u Rakovicu odmah uhvatiše i zatvoriše zatečene neke niže oficire jer se ni jedan od njih nije želio pridružiti buni. Potom zaplijene magazine s vojničkom mondurom i razdijeliše je narodu, a kasnije zaplijeniše i vojničku kasu s tri tisuće i nešto forinata. Poslije toga prešlo se na organizaciju ustanka uz koji su u prvi čas pristala najbliža sela: Rakovica, Broćanac, Brezovac, Mašvina, Plavča Draga i Močila. Kako bi uhvatili neposrednu granicu s Bosnom, odnosno s Turskom, zaključili su da treba što brže pridobiti za bunu važni Drežnik. Odmah potom zaputi se u Drežnik s trista ustanika Ante Rakijaš no došavši u selo nađe narod sabran u katoličkoj crkvi na blagoslovu. Međutim, sve nagovaranje pa i prijetnje ustanika nisu ništa pomogle; Drežničani, upozoreni još ranije na opasnost bune od svoga župnika starca Petra Korenića i kapetana Dursta, ne htjedoše se nikako priključiti Kvaterniku. Ovaj je neuspjeh teško pogodio Rakijaša i on se neobavljena posla vrati u Rakovicu.
Istog dana Hrvatska narodna vlada izdala je proglas s ovim načelima:
1. Sve žive sile naroda upravljene su na oslobođenje naroda ispod švapsko-mađarskog gospodstva.
2. Jednakost pred zakonom.
3. Pravedno sudstvo.
4. Općina odgovara za sigurnost osoba i imetka; ona si sama obavlja poslove svoje administracije i sudovanja.
5. Svatko mora primiti povjerenu mu službu.
6. Sudovanja nema za vrijeme narodnoga ustanka, a izdat će se naknadno posebne naredbe o obstojećem zakonu za vrijeme ustanka.
7. Ukidaju se regimente i uvađaju slobodne županije.
8. Svećenici obih vjeroispovijedanja imadu narod poučiti u ljubavi i slozi kršćanskoj.
U međuvremenu se vijest o Rakovičkoj buni raširila na sve strane pa su susjedne kumpanije otočke, ogulinske i slunjske regimente počele sabirati vojsku u cilju da je što brze pošlju prema Rakovici. U Zagreb stiže vrhovnom komandantu Vojne Krajine, generalu Molinariju, telegrafska vijest o buni tek 9. listopada ujutro. Molinari odmah obavijesti o tome cara i ministra predsjednika mađarske vlade grofa Andrassvja, dok je u Vojnu Krajinu razaslao telegrafska naređenja i upute kako da se buna što prije uguši.
Sutradan u zoru 09.10.1871. zaputio se Kvaternik sa ovećom četom ustanika u Plaški jer se proširila vijest da je tamo jedna pobunjenička kumpanija Graničara koja bi se pridružila ustanku. Istina je bila ta da je ta kumpanija stvarno bila pobunjenička, međutim, regimentske vlasti su je na vijest o buni u Rakovici još prije povukli u Ogulin. Kvaternik je prespavao u Plavčoj Dragi da bi u podne 10.10.1871. bez otpora ušao s vojskom u Plaški. Kako je Kvaternik bio izuzetno religiozan prva briga mu je bila da se posveti oružje i zastave. Katolički svećenik već je prije pobjegao prema Ogulinu pa jedva nađoše jednog paroha da to obavi kako ne bi izazvali nezadovoljstvo ustanika.
U Plaškom dolazi do problema s ustankom, a da Kvaternik u prvi trenutak toga nije bio niti svjestan. Obrazovani kler, trgovci i obrtnici počeli su širiti glasine među ljudima da ne pristupaju Kvaterniku jer je prijatelj mađarona (naravno da to nije bilo istina, bio je dobar samo sa bivšim banom Levinom Rauchom koji mu je prije pomogao), protiv Cara (kojem su Graničari prisegli i koji je bio za Vojnu krajinu). Najposlije pričalo se da je Kvaternik u svojim govorima uvijek više udarao »na Švabu« i na samog cara i na Bečki dvor negoli na Mađara. Tako se među ustanicima širila glasina da je Kvaternik mađaron i mađarski agent i da je sramota za Srbe kad izdaju cara i kad se drže takoga čovjeka. Rezultat ovih glasina je da se najvećio dio ustaničke vojske razišao i otišao kućama, a među njima najviše iz Močila.
Stanoviti trgovac Jovo Trbojević potajno se sastane sa svojim davnim znancem Radom Ćuićem i napriča mu sve ove gore navedene laži. Ćuić mu povjeruje i kaže: "Brate Jovo! Hvala ti od srca, što si mi otvorio oči. Dajem ti vjeru, da ovi ljudi, koji nas navedoše na tanak led, više živi neće vidjeti Rakovice".
U popodnevnim satima stigla je vijest da iz pravca Ogulina dolazi regimenta u punoj borbenoj spremi i da je vrlo blizu Plaškog. Nastade panika i rasulo tako da je od 1700 ustanika ostalo tek njih 400. Kvaternik shvaća da se sa ovim snagama ne može boriti pa kreće nazada preko Ljupče i Rakovice za Bosnu kako bi izbjegao smrt. Kako je već pala noć utaborili su se na Ljupči planini nedaleko od sela Močila kako bi ujutro nastavili put. U tom trenutku su već bili opkoljeni iz pravca Rakovice i Slunja ne znajući da im je carska vojska pripremila zasjedu. Ujutro 11.10.1871. kad su krenuli na čelu kolone jahao je Ante Rakijaš, iza njega Rade Ćuić, a iza njih u četveropregu su bili Kvaternik i Bach. U Močilima dolazi do pucnjave, ustanička vojska se razbježala, a smrtno stradavaju Rakijaš, Kvaternik i Bach dok je Rade Ćuić ranjen pobjegao prema Bosni. Tijela Kvaternika, Rakijaša i Bacha su opljačkana i bačena u jarak pokraj ceste da bi nakon nekog vremena bila kolima prebačena u Rakovicu i zakopana u zajedničku grobnicu pokraj ceste što vodi za Drežnik.
Ovime je završena Rakovička buna.
ZANIMLJIVOSTI O POSTAVLJANJU SPOMENIKA
Prema svjedočanstvu učitelja u Drežniku Jurja Mravunca, iza 1929. osnovan je odbor za podizanje Kvaternikovog spomenika u sastavu: trgovac Pajo Orešković predsjednik, tajnik Juraj Mravunac, blagajnik Franjo Rajković te članovi Joso Sabljak, Adam Štajduhar i Pero Orešković. Njhovim zalaganjem spomenik je otkriven 4. lipnja 1933. Bilo je to vrijeme velikosrpske diktature koja je svaku proslavu na nacionalnoj razini smatrala protudržavnom. Klesar iz Drežnika Dane Kolić dovezao je i isklesao kamenje za postolje.
Tko je autor ovog spomenika? Prema svjedočanstvu spomenutog učitelja J. Mravunca izradu spomenika odbor je povjerio glasovitom kiparu Ivanu Meštroviću. Odbor je posjetio Meštrovića u Zagebu i izrazio želju da izradi spomenik. Meštrović je tada bio zauzet izradom kipa rumunjskom kralju Karolu pa je izradu Kvaternikovog kipa prepustio svom učeniku Marijanu Matijeviću.
Prvotno je spomenik bio postavljen u blizini mjesta prvog ukopa (križanje ceste D-1 i ceste prema školi), ali je nakon 1958. premješten na novu lokaciju (preko puta šumarije). Na toj novoj lokaciji partizani su odlučili postaviti spomenik palim borcima pa je spomenik bio uklonjen. Zbog intervencije "odozgo" opet je vraćen, ali ne na svoje prvotno mjesto (koje je zauzeo spomenik partizanima) nego malo istočnije od njega gdje se nalazi i danas.
EKSHUMACIJA I PRIJENOS KOSTIJU KVATERNIKA, BACHA I RAKIJAŠA
(priredio Ivan Nađ, Zmaj Brezanski od Hrvata)
"Punih 50 godina kosti boraca za narodnu slobodu trunule su u zapuštenom grobu bez križa, cvijeća i blagoslova. Eugen Kvaternik, Vjekoslav Bach i Antun Rakijaš, ubjeni su na Ljupči planini 11. listopada 1871. i pokopani u taj grob, bolje rečeno jamu, kao strvinari, bez lijesa - ogoljeni. Po odredbi austrijske vojne oblasti pokopali su ih ondje 12. listopada iza zalaza sunca graničari Ante Pavličić i Stipan Pavlić. Iskopaše plitku jamu, na dno položiše lijevo prema cesti Kvaternika, desno Bacha, a na njih po sredini Rakijaša. Tu ih zagrnuše...
Više godina "Braća Hrvatskoga Zmaja" stavila su si zadaćom da kosti ovih hrvatskih mučenika polože u dostojan grob. Sad o 50-godišnjici spremiše se na to, Veliki Meštar BHZ sa svojim marnim drugovima urediše sve. Dobiše zaštitu sviju oblasti, ali nikakove novčane potpore. I tu posegnuše rodoljubna braća u svoj džep, staviše i svoja auta na raspolaganje za ovu svetu hrvatsku stvar, uz obavezu da će svoja imena prešutjeti..."
Tako je u svom izvješću, u glasilu "Večer" od 19.X.1921. godine, pisao Veliki Meštar "Braće Hrvatskoga Zmaja" Emilije pl. Laszowski, Prazmaj Brloški i Ozaljski I.
Sada na 140-tu godišnjicu, u spomen na taj povijesni događaj i braću Zmajevce, pokušao sam istražiti u svim raspoloživim arhivima i iz različitih izvora ( Hrvatski državni arhiv -Fond "Braće Hrvatskoga Zmaja", u "Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici" i Muzeju Slavonije, pregledati glasila iz tog godišta: "Hrvatski glas", "Večer", "Hrvat", "Jutarnji list", "Obzor", arhiv župe Rakovica i druge), a dr. Đuro Deželić, Zmaj Klokočki V je zabilježena imena sudionika provjerio u izvatku "Matice članstva BHZ" Viktora Mohra, Zmaja Svetoandijskog.
Pripreme za ekshumaciju kostiju
Poučeni iskustvom višegodišnjeg truda u pronalaženju kostiju Hrvatskih mučenika Zrinskog i Frankopana, ekshumacije i svečanog prijenosa iz Bečkog Novog Mjesta u zagrebačku prvostolnicu 1919. godine, Zmajevci su najprije morali pronaći namjerno zametnuti - zapušteni grob u Rakovici.
U tome je najzaslužniji bio župnik Ivan Kolaković koji je marljivo godinama povjerljivo razgovarao sa župljanima i bilježio izjave, te tako pronašao žive svjedoke pokopa žrtava, a i korjeniti pravaš Batušić (bivši poštar u Rakovici) je pazio s velikim pietetom na taj dragocjeni humak (na njivi Mate Rendulića), iako ga zbog poznatih okolnosti nije smio urediti i okititi. On je angažiro inženjera da izradi nacrt tog mjesta i dao na uvid "Braći Hrvatskog Zmaja", a zajedno s tim inženjerom je došao kao svjedok prilikom ekshumacije.
Mnogi su podržali inicijativu, pa je tako u časopisu "Hrvat" objavljen članak da svi koji imaju informacije o Rakovičkom ustanku i položaju groba to dostave "Braći Hrvatskoga Zmaja". Tako iz arhiva Fonda BHZ izdvajam: "Pismo Dane Krizmanića" - koji piše o kako mu se povjerio Ilija Momčilović da je on svojom puškom ubio Kvaternika i dopisnicu Dragutina Šmauca iz Karlovca, bivšeg kr. povjerenika za sastavljanje gruntovnih uložaka za kotar Slunj, da je po gruntovnom mjerniku Toši Iliću označio česticu u mapi kotarskog suda (što potvrđuje iskaz g.Batušića).
Nakon potrebnih izvida u gruntovnici, BHZ šalju dopis Kraljevskoj kotarskoj oblasti Slunj - "Zamolnicu za ekshumaciju zemnih ostataka Kvatenika, Bacha i Rakijaša", a Pokrajinski namesnik za Hrvatsku i Slavoniju g. Juraj Demetrović (predstavlja se kao rođak Kvaternika, a obitelj to opovrgava) izdaje "UREDOVNU POTVRDU" koja glasi:
"KR. HRV. SLAV. zemaljska vlada dozvoljava "Braći Hrvatskoga Zmaja" u Zagrebu da se kosti boraca za narodnu slobodu Eugena Kvaternika, Rakijaša i Bacha prenesu na groblje u Rakovici, odnosno u Zagrebu.
Umoljavaju se sve političke, vojne i crkvene oblasti da nosiocima ove potvrde idu na ruke kod provađanja njihove zadaće.
U Zagrebu 2.oktobra 1921. godine"
Trebalo je ishoditi potvrdu župniku u Rakovici, to jest dozvolu biskupa iz Senja za zajednički ukop (Ante Rakijaš, pravoslavni Hrvat) za privremeni ukop na groblju u Rakovici (dok se u Zagrebu ne izgradi grobnica u arkadi Mirogoja ili u Šestinama uz grob dr. Ante Starčevića njihova političkog druga i suosnivača Stranke prava). Posebnom molbom obratio se Zmajski odbor zagrebačkom nadbiskupu (... "pošto držimo da bi privremeno ih najdostojnije sahranili u stolnoj crkvi uz Zrinjskog i Frankopana, dok se ne odredi stalni počasni grob ...a doprema i i pogreb obavit će se tiho i skromno u prisuću najužeg kruga "Braće Hrvatskoga Zmaja"), a i tako bi se našli zajedno borci za istu ideju - oslobođenje Hrvatskog naroda od tuđinskog jarma.
Malobrojnima je poznato da je Stranka prava 1871. godine prva pokrenula misao o proslavi 200-te godišnjice Zrinsko-Frankopanske tragedije. Bach i Kvaternik su bili na čelu odbora za tu proslavu i tako su 30. travnja (spomen-dan mučeničke smrti Zrinskog i Frankopana u Bečkom Novom mjestu) stvorili odluku za ustanak, koju su nažalost glavom platili 11. listopada iste godine.
Ipak imamo utjehu , da njihove kosti sada zajedno počivaju u "grobnici hrvatskih mučenika" u srcu Zagreba, jer je preuzvišeni nadbiskup Antun Bauer udovoljio zamolbi "Braće Hrvatskoga Zmaja", a za taj prijenos je trebalo prikupiti dokumente i ishoditi "Mrtvačku putovnicu".
Prije polaska Zmajska braća Stjepan Strzalkovski, Zmaj Kundinski i Stjepan Strocinger, Zmaj Petrovski izradiše krasan kovani lijes za kosti i kupiše vanjski za svečani ukop u grobnicu. Zbog gore navedenih priprema planirani odlazak za pedesetu obljetnicu smrti se odgađa za osam dana, te Zmajsko izaslanstvo kreće u Rakovicu u zoru 14. listopada (petak) sa tri automobila koja su im besplatno dali na raspolaganje zagrebački imućni rodoljubi Zvonimir pl. Štauduar, Zmaj Omiljski I, Stjepan Grahovac, Zmaj Rožman i Franjo Pasarić, Zmaj Pušćenski, dok su ostale troškove preuzeli braća Schweinger, te zmajska braća Stjepan Strzalkovski, Zmaj Kundinski i Mirko Krpić-Močilar, Zmaj Močilarski. U prvom se automobilu vozio zmajski odbor Veliki Meštar Emilije pl. Laszowski, prazmaj Brloški i Ozaljski, dr. Milan Ogrizović, Zmaj Vratnički, Zvonimr pl. Štauduar, Zmaj Omiljski I i Stjepan Strzalkovski, Zmaj Kundinski, u drugom odbornici: podžupan Dragutin Šilhabel, Zmaj Požeški, zastavnik Dragutin Mlinarić, Zmaj Popovturenski , Stjepan Grahovac, Zmaj Rožman i Stjepan Strocinger, Zmaj Petrovski (s malim lijesom određenim za kosti), a u trećem Franjo Pasarić, Zmaj Pušćenski, Karlo Jurčić, Zmaj Kalnički i Mirko Krpić-Močilar, Zmaj Močilarski, a u Slunju im se pridružio prof. dr. Ivan Franić, Zmaj Vukogorski.
Vladin automobil se nije pridružio pošto je pokrajinski namjesnik najavio svoj dolazak tek za nedjelju na sam sprovod.
Došavši u Slunj odmah se uputiše u ured kotarske oblasti i suda, prijaviše dolazak uz pregled dokumentacije i mape -nacrta gdje bi kosti mogle počivati i dogovoriše sutradan u 8 sati sastanak u Rakovici i tada obave ekshumaciju. O tome obavijeste i župnika u Rakovici koji je pozvao svjedoke i naručio radnike za iskop.
Zaustaviše se kod svratišta-gostione (vlasnik Vučić) gdje je bio "glavni stan" Eugena Kvaternika i njegovih prvih doglavnika, a u tavanskim sobicama pritvor za austrijske oficire koje su prve dane razoružali i pritvorili ( među njima i "kukavički služnik Austrije" Dane Rašić, onda kapetan-koga su pustili "na poštenu riječ", a on ih je izdao). Tu su se fotografirali za uspomenu sa željom da "na nju će s vremenom doći spomen-ploča sa slikama Kvaternika, Bacha i Rakijaša".
Tokom dana, ispred Batušićeve kuće slušali su starije ljude koji su pripovijedali o ustanku i gdje bi se kosti mogle nalaziti. Tako se prisjetiše tragičnog 11. listopada i samog događaja: "Kvaternik i ustanici su prenoćili u Plavča Dragi, a ujutro nastavili put. Bila je gusta magla, naprijed su na bijelim konjima jašili Rade Čuić i Antun Rakijaš (u nošnji "serežanskog harambaše" ), a iza Kvaternik (nije znao jašiti) sa Bachom u kočiji. U Ljupča klancu naiđoše na zasjedu koju je postavio kaplar Ilija Momčilović (o čemu piše u navedenom pismu Dane Krizmanić), Dane Rašić, kapetan ( kojeg je oslobodio Kvaternik), Miloš Kosanović, vodnik i Jovo Trbojević sa još tridesetak drugova.
Prva puška ubije Rakijaša, a drugo tane rani Ćuića. Jedno tane pogodi Kvaternika u trbuh, a drugo smrtonosno u vrat. Bach iskoči iz kočije i počne bježati, ali ga ipak ustrijeliše. Ranjeni Ćuić uspije pobjeći u šumu, a zatim preko Bosne u Srbiju. Četvorica navedenih zavjerenika su ubijene opljačkali i do gola svukli, a onda mrtva tijela na kolima odvezli u Rakovicu i sutradan 12. listopada u sumrak "pokopali". Osim vođa ustanka ubijeno je još 12 ustanika, većina se razbježala, ali su neke i zarobili, a deset zarobljenih vojni sud je osudio na smrt vješanjem. Pogubljeni (dvojica katolika i osam pravoslavnih ili "rišćana" kako su se onda zvali "rišćanin ali Hrvaćanin") sahranjeni su na jednom mjestu u kukuruznom polju nedaleko groba Kvaternika i drugova. Briga "Braće Hrvatskoga Zmaja" je da i njih naredne godine iskopa i prenese u rakovičko groblje."
Najzanimljiviji je bio iskaz 79-godišnjeg starca Antuna Pavličića iz Turkalj sela br. 99 (tada u tridesetoj godini), a sjeća se svake sitnice, koji je rekao da je on po nalogu vojnih vlasti (bio kaplar u pisarni) sa još četvoricom vojnika pokopao Kvaternika, Bacha i Rakijaša. Bilo je to 12. listopada navečer, dakle drugi dan kako pogiboše, kada su otišli "na njivu oko dvjesta koračaja od posljednje rakovičke kuće, cestom prema Drežniku i Plitvičkim jezerima". Lijevo od ceste prema jugoistoku na uzbrdici za vojne uprave bila je vojnička streljana i na toj njivi zid iza streljačkih likova (tzv "Kugelfang"). Iza zida oko dva metra iskopan je grob, ustvari jama duboka dva pedlja i toliko široka da su jedva dvojica mogla leći. Dok su kopali iz šume su na kolima dovezli svu trojicu, ogoljele i izmrcvarene - toliko da je iz glava Rakijaša i Bacha "curio mozak" (pričali su da je neki kaplar u njih mrtve pucao, a da su ih mnogi u prolazu "cipelarili" i kundacima pušaka udarali). Kvaternik i Bach su bili samo u gaćama i košulji, a Rakijaš još u plavim hlačama, no i te mu prije pokopa svukoše. Na dno jame su položili Kvaternika s lijeva do ceste, glavom prema Rakovici, a Bacha do njega. Između njih Pavličić je rekao "osobno stavio dasku sa kola ( sa nekoliko čavala), ne pljoštimice, već na hrbat". Rakijaša su bacili nešto ukoso povrh njih, a onda sve zasuli zemljom. Pričalo se da je od nepogoda - kiše i snijega, isprana zemlja na grobu pa su virile noge pokojnika.
Osim s Pavličićem razgovarali su i sa starcem Stipanom Pavlićem koji je kao 15-godišnji dječak gledao ukop, zatim sa Filipom Kljanjarom koji je onda s 18 godina bio kaplar u pisarni i o tom vodio zapisnik. Tom prilikom pokazao im je seljak Josip Sabljak Kvaternikov srebrni sat kojeg je njegov otac od nekog kupio (prema spomenutom pismu Dane Krizmanića, zavjerenik Ilija Momčilović je opljačkao sat, isti prodao i "kupio mline na Drežnici"). Zmajevi su dogovorili da će za svoj arhiv sat otkupiti, to jest tom seljaku dati u zamjenu novi srebrni sat.
Zanimljivo je bilo čuti da je izdajica tih mučenika Miloš Kosanović (vodnik) bio tada živ (kao umirovljeni nadlugar u Močilama) slijep i teško bolestan, a još nikad nije dosad nikome rekao pravu istinu o tom događaju, nego uvijek "izvijao" i obećavao da će reći na samrti.
Umorni od puta i u iščekivanju sutrašnjeg povijesnog dana, zmajsko izaslanstvo odlazi na počinak u konačište na Plitvičkim jezerima.
Ekshumacija kostiju hrvatskih mučenika u Rakovici
U subotu osvanula je Rakovica u zastavama. Narod iz Rakovice i okolnih mjesta sve više se okupljao, a bilo je i pravoslavnih. Svi su bili tužni, žene su jecale i molile. Na cesti se pod njivom poredala školska mladež. Iz Slunja je došao predstojnik-upravitelj slunjskog kotara g.Radić, načelnik Neralić, fizik dr. Horetzki, kot. sudac iz Slunja, gruntovničar Dobrosavljević, kao izaslanici službene komisije za konstataciju nalaza. Iz obližnjeg Drežnika dovezao se dekan pop Kostelac, starina od 74 godine, također svjedok i očevidac mnogih događaja iz onog vremena. Došao je i automobil iz Otočca s narodnim zastupnikom dr. K. Lokmerom, posjednikom Somajstorčićem, ljekarnikom Častekom i trgovcem Vančinom. Oni su bili došli prije osam dana, kad je zakazana ekshumacija (ali u posljednji čas odgođena - zbog navedenih razloga - prikupljanja dokumentacije). Donijeli su vijenac crnogorice s ružićastom vrpcom i natpisom "HRVATSKIM BORCIMA - OTOČKI HRVATI", a onda su u 7 sati došli automobili iz obližnjih Plitvičkih jezera sa zmajskim izaslanstvom. Uzbuđeni su pošli zajedno sa župnikom Kolakovićem i kopačima (njih osmorica) prema mjestu groba. Točno sasvim nisu znali, jer je njiva preoravana, zemlja svugdje jednaka, a jedini znak je živica i ono suho deblo šljive (koje je Batušić posadio da označi grob).
Trebalo je najprije kopati zemlju da se nađu tragovi zida i da se konstatira pravac. Kako su ljudi prije rukom pokazali tako se zidno kamenje našlo, pa je orijentacija bila lakša. A stigao je i starac Antun Pavličić, još uvijek zdrav i krepak, čisto i svečano odjeven, malo se osvrnuo oko sebe i vidio tragove iskopana zida, pa označio otprilike štapom gdje treba kopati. Sasvim točno i on nije mogao znati, jer je zemlja - kako reče - "rađena a i davno je tomu". Ali kako je već ispričao to se ubrzo obistinilo. Kada je počelo oprezno kopanje oko dva četorna metra prostora prema uputama starca i ostalih , osjetila se rahla zemlja, jer je nekad bila kopana i ukazale se konture jame.Nastavljeno je oprezno, odgrtala zemlja, više rukama braće Zmajevaca nego oruđem i malo po malo javile se u zemlji prve kosti.
Od gornjeg kostura (Rakijaša) bilo je najmanje očuvanih kostiju ( djelove glave, hrptenjače, rebara i djelove ekstremiteta), a razlog je jer jama nije bila ni dva pedlja duboka pa su kosti od oranja, nepogoda ( možda i divljih životinja) oštečene i nestale, a i od udaraca polomljene i glava mrtvom bila iznakažena i prostrijeljena. Od ostale dvojice iskopao se gotovo cijeli kostur, samo je Bachova glava bila u komadima razasuta (posljedica udaraca nakon smrti).
"Kvaternikova lubanja s karakterističnim izbočinama ličnih kostiju i s velikim očnicama, s visokim pročeljem i uskim zatiljkom, iskopana potpuno čitava; na zubalu su se gornjem jako izbočenom sačuvali svi zubi, plosnato poredani što se slaže s opisom savremenika. Na njoj se opaža neka rupa, možda udarac taneta".
Našla se među njihovim kosturima i ona daska o kojoj je starac govorio, pa tako ne može biti sumnje, da su tu sva trojica pokopana, da su te kosti doista njihove.
Kada su kosti oprezno povađene rukama Velikog meštra Emilija Laszowskog, prazmaja Brloškog i Ozaljskog, zmajskog barjaktara Zvonimira Štauduara, zmaja Omiljskog i ostale zmajske braće, te stavljene na narodnu hrvatsku trobojnicu starac Pavličić je sjeo kraj njih, a oko njega zmajska braća, službena komisija i brojni znatiželjnici, pa je snimljena fotografija za arhiv i za spomen o povijesnom događaju.
(na slici piše: Ante Pavličić sa kostima Kvaternika i njegovih drugova, 15.X.1921.)
Kada su kosti umotane u trobojnicu i pohranjene u mali limeni lijes (donešen iz Zagreba), a "mile ruke Hrvatica iz Slunja, Otočca i Rakovice, stavile na kosti kitice cvijeća", župnik vlč. Ivan Kolaković blagoslovio je te svete nam narodne relikvije ( "obred počeo i prvi blagoslov nakon 50 godina pao na "buntovne kosti" ") .Tek onda je lijes zatvoren i zalotan rukama zmajske braće.
Momenat je bio potresan, oči su se caklile od suza žalosnica i radosnica. Ne samo suze orosiše ovaj prizor nego iz naglo naoblačenog neba stade rominjati kišica, koje već dva mjeseca u onom kraju nije bilo. Narod je i ovo smilovanje s neba "povoljno tumačio i spajao s uspomenom slavnih mučenika".
Zatim je župnik Kolaković održao dirljiv govor u kojem je "istakao žarku ljubav naših mučenika za svetu hrvatsku grudu i prodičio i ostale suborioce obiju vjeroispovijesti koji su život svoj žrtvovali za narodnu slobodu". Sakupljenom narodu je "progovorio zanosnu besjedu o vođi ustanika Eugenu Kvaterniku, koji je pod svoj hrvatski barjak i pod "hrvatsku vladu" okupio graničarski narod obiju vjera, da se digne protiv švapsko-mađarskog jarma i tako započeo oslobođenja. Iako zapuštena, a ipak njegova hrvatska gruda krila mu je tijelo, a odsad će kostima njegovim i njegovih drugova klanjati i u bijeli Zagreb hodočastiti sav hrvatski narod."
Nakon "ovog vatrenog govora zaori se prvi poklik nad iskopanim kostima "SLAVA HRVATSKIM MUČENICIMA" na ovoj njivi , na prostoru koje će odsad biti drvoredom zasađeno i za potomstvo obilježeno obeliskom:
"OVDJE SU PEDESET GODINA, OD 1871. DO 1921., BEZ KRSTA I BEZ CVIJEĆA, BEZ HUMKA I BEZ BLAGOSLOVA, POČIVALI BORCI ZA NARODNU SLOBODU: EUGEN KVATERNIK, VJEKOSLAV BACH I ANTUN RAKIJAŠ "
Do tada se okupilo veliko mnoštvo "naroda obojega spola, među kojim je bilo i mnoštvo braće Srba s parokom g. Savićem" te školska mladež i poredala u povorku". Dva graničarska momka dignu lijes sa vijencima okićenim na ramena. Zmajevci razviju svoju zastavu, križ iziđe naprijed, zvono s crkve zazvoni, a sprovod je vodio podarhiđakon drežnički g. Kostelac sa mjesnim župnikom. Ovaj neobični sprovod krene glavnom cestom kroz Rakovicu, mimo "glavnog stana Kvaternika", a onda uz brijeg put crkvice koja je bila izvana okićena zelenilom i cvijećem, Hrvatskim i crnim zastavama, a u nutrini svečano rasvijetljena. Lijes bude postavljen na katafalk, a župnik -bilo je oko 11 sati - odsluži pjevani "Requiem". Zatim obavi blagoslov, a potom je odslužena slavenska služba božja. Svi uzvanici, školska mladež i naroda puna crkva bilo je prisutno tom činu, a lijes okićen vijencima, ovjenčan sa tri svježa rakovčana, uz zmajsku zastavu, ostao je u crkvi cijeli dan "stražen domaćim momcima i nadziran oružničkom patrulom" na poklon i hodočašćenje naroda.
"U narodu vlada svečano i radosno raspoloženje, svaki rad miruje, a seljaštvo kliče od veselja da su napokon otkrivene narodne relikvije hrvatskih sinova i tako im poslije 50 godina odala dužna počast."
Poslije mise sastavio se u općini "Zapisnik" o nalazu i ekshumaciji kostiju, a potpisali su se članovi komisije, oba starca "pokapači" (Pavličić i Pavlić), svi radnici "iskapači", Zmajski odbor, otočki i slunjski izaslanici, te još neki "znatniji prisutnici".
Među iskapačima je bio i vlasnik zemljišta Mate Rendulić, koji je obećao prodati "mjesto oko groba" rođaku pok Mile Starčevića, a ovaj poklonititi "Braći Hrvatskoga Zmaja" (za spomen-obilježje).
Na zajedničkom ručku pozdravio je Veliki meštar zastupnike kotara Slunjskog i rakovičke mještane, župnik Zmajevce koji su se na to zahvalili i još prije mraka krenuli na Plitvička jezera. Tamo je iste večeri stigao Kr. namjesnik i najavio svoje prisustvo sutrašnjem sprovodu kostiju na put. Ne treba spominjati da su svu govori bili u rodoljubnom duhu i posvećeni uspomeni velikih narodnih mučenika kojima će se nakon ove historijske ekshumacije klanjati sav hrvatski narod.
"OTVORILI SMO GROBU VRATA - DA, JOŠ NAS IMA, JOŠ HRVATA!" završio je svoj govor jedan Zmajevac, a nakon toga se otpjevala Hrvatska himna.
Prijenos kostiju iz Rakovice do Slunja
Sutradan u nedjelju u 8 sati, prema programu, krenula su "Braća Hrvatskoga Zmaja" s lijesom iz crkvice dolje prema "glavnom stanu" gdje su čekali automobili i školska mladež. Sprovod je vodio župnik Kolaković, a ljudi su se što putem pridruživali, što dolje čekali. Nasred ovog puta ušao je u sprovod g. Juraj Demetrović sa suprugom i tajnikom Hadži-jem. A kad se lijes položio u drugi, žalobni automobil, oprostio se od njega kratkom, a dirljivom besjedom župnik Kolaković i zamolio BHZ da ih prenesu u srce Hrvatske. Veliki Meštar Emilije Laszowski zahvalio je svima na pomoći kod ovoga svetog čina i naglasio kako Zmajevci primaju ove svete kosti da ih prenesu u zagrebačku prvostolnu crkvu i postave uz kosti mučenika Zrinskog i Frankopana, s kojima ih je spajala ista ideja narodnog oslobođenja. Na to je uzeo riječ g. Demetrović, kao pokrajinski namjesnik Kraljevine Srba,Hrvata i Slovenaca i istaknuo kako je u Rakovičkom ustanku bio narod složan i kako će sad prah ovih mučenika počivati u slobodnoj i ujedinjenoj zemlji, te da je "u ujedinjenju sloboda i u slobodi ujedinjenje".
Lijes je stavljen na okićeni auto, a do njega sjedoše braća Zmajevi: podžupan Dragutin Šilhabl, Zmaj Požeški, barjaktar Dragutin Mlinarić, Zmaj Popovturenski, i Stjepan Grahovac, Zmaj Rožman kao počasna pratnja, dok su Veliki Meštar i braća dr. Milan Ogrzović, Zmaj Vratnički i Zvonimir pl. Štauduar, Zmaj Omiljski pod zmajskim "standartom" u prednjem autu predvodili povorku. Iza lijesa krenuo je treći auto i zmajevci Stjepan Strzalkovski, Zmaj Kundinski, Stjepan Stadcinger, Zmaj Petrovski, Karlo Jurašić, Zmaj Kalnički , Mirko Krpić-Močilar, Zmaj Močilarski, te inž Spiler...
Uz burno klicanje naroda "SLAVA KVATERNIKU" krenula je u iz hrvatskim trobojnicama okićene Rakovice, a "sva sela uz koja će lijes proći bit će okićena, a zvona će slaviti. Posebni svečani doček spremaju Slunj, Karlovac i Jaska."
Točno u 9 sati povorka je stigla u Slunj gdje su gotovo sve kuće okićene zastavama, sagovima, a na prozorima u cvijeću gorjele svijeće. Pred parkom gdje se okupilo na stotine seljaka, auti se zaustaviše, a kovani lijes prekriven hrvatskom trobojnicom digoše i postaviše na priređeni katafalk okružen svijećama, cvijećem te djevojkama i momcima u svečanom ruhu.Kod ovog dočeka "prisustvovale su sve oblasti i gotovo cijeli Slunj i okolica."
Mjesni pjevački zbor je otpjevao Novakovu "Hrvatskoj", a potom je govorio župnik Mikan slaveći djela Kvaternikova i njegovu veliku narodnu ideju. A onda je pjevački zbor "zaorio hrvatsku himnu".
Ovjenčan lijes vijencima Slunjana: "HRVATSKIM MUČENICIMA - HRVATSKI SLUNJ", pa vijencem školske mladeži i mnogim kitama cvijeća, dignut je na ramena četvorice kršnih kordunaša Slunjana i praćena trojicom svećenika ( "župnik i dva druga") i mnoštvom naroda, krenula je povorka do preko mosta, gdje se je "sa kostima oprostio Slunj na usta načelnika Meralića", koji je osobito izrazio zahvalu "Braći Hrvatskoga Zmaja" koja su organizirala ovaj prijenos u Zagreb. U ime Družbe BHZ zahvalio se dr Milan Ogrizović, Zmaj Vratnički.
Lijes je opet stavljen u auto i "uz burno klicanje "SLAVA KVATERNIKU" , opsipavan cvijećem i poklicima", a povorka u 11 sati krenula dalje.
Prijenos kostiju od Slunja do Zagreba
U 13 sati stigoše u Karlovac."Grad je izvjesio zastave, a pred Zorin domom dočekalo je karlovačko građanstvo i sva društva pod barjacima smrtne ostanke naših mučenika. Dično i najstarije hrvatsko pjevačko društvo "ZORA" otpjevala je pjesmu": Gradonačelnik dr. Božo Vinković "pozdravio kosti naših velikana, dok je na koncu sokolska fanfara udarila narodnu himnu".
"Usljed defekta na autu zakasnila je povorka u dogovoreno vrijeme stići u Zagreb. Umjesto u 16 stigla je nešto prije 17 sati na Kaptol pred katedralu uz klicanje Kvaterniku i drugovima njegovim." Prema obećanju preuzvišenom nadbiskupu Baueru ("doprema i pogreb obavit će se tiho i skromno, u prisuću najužeg kruga "Braće Hrvatskoga Zmaja") nije organiziran svečani doček. Lijes je skinut s auta, unesen u katedralu, gdje je položen u krasan metalni lijes te zatvoren, a onda prenesen na ramenima zmajske braće ( Laszowski, Prazmaj Brloški i Ozaljski, Deželić, Prazmaj Klokočki I, dr. J Kumičić, Zmaj Sisolski I, M Krasović, Zmaj Risnjački i drugih) iza oltara do grobnice Zrinskog i Frankopana. Nakon što je župnik sv .Blaža vlč. Vlado Kerdić, Zmaj Davorski i "zmajska mustencija" kanonik Janko Barle, prazmaj Budanjski i vlč. Filip Hajduković, Zmaj Ivanovčanski "blagoslovio ostanke", odnesoše lijes zmajevci: Veliki Meštar, Prazmaj Brloški i Ozaljski, dr. Deželić, Prazmaj Klokočki, Zvonimir Štaudear, Zmaj Omiljski i Dragutin Mlinarić, Zmaj Popovturanski u grobnicu, te ga postaviše tik do lijesa Zrinjskoga i Frankopana, položivši na njega sve vijence koji su usput položeni i krasni svježi vijenac "Braće Hrvatskoga Zmaja".
"Nad otvorenom još rakom progovoriše nadgrobno slovo g. župnik Kerdić, Zmaj Davorski i dr. Ogrizović, Zmaj Vratnički.
Time je prijenos dovršen, a hrvatski narod tako ispunio svoj zavjet, da je iskazao narodnome svome borcu za slobodu onu počast, koja ga ide, a "Braća Hrvatskoga Zmaja" bila su samo vjerne sluge narodne hrvatske duše, te to provedoše iz ljubavi prema domaji, poštovanja prema mučenicima i iz oduševljenja za veliku ideju slobode, za koju je poginuo Kvaternik, ne mareći za goleme novčane žrtve."
Spomen obilježje na mjestu groba u Rakovici
U članku Zmaja Vratničkog "SLAVA EUGENU KVATERNIKU" ("Hrvatski glas" 11. listopada 1921. godine) pisalo je "o zametnutom grobu Kvaternika i drugova":
"Ona zemlja iako nije blagoslovljena svećeničkom rukom, ni oškropljena svetom vodicom, postala je sveta stoga što je krila najveću hrvatsku svetinju, kosti velikih patnika. Dodirom sa tim svetim kostima i ona je postala sveta, pa kad harni Hrvati poslije pedest godina podignu one mile ostatke, sveta će za nas ostati i dalje ona zemlja koja ih je brižno krila i do danas nama sačuvala."
A iz članka Zmaja Vratničkog ("Hrvatski glas" 20. listopada 1921. godine) podsjećam na govor župnika Kolakovića nad iskopanim kostima u Rakovici:
"Iako zapuštena, a ipak njegova hrvatska gruda, krila mu je tijelo"...
i želje Zmajevaca: "na ovoj njivi, na prostoru koje će odsad biti drvoredom zasađeno i za potomstvo obilježeno obeliskom:
"OVDJE SU PEDESET GODINA, OD 1871. DO 1921., BEZ KRSTA I BEZ CVIJEĆA, BEZ HUMKA I BEZ BLAGOSLOVA, POČIVALI BORCI ZA NARODNU SLOBODU: EUGEN KVATERNIK, VJEKOSLAV BACH I ANTUN RAKIJAŠ "
Tek nakon devedeset godina, na inicijativu Družbe "Braća Hrvatskoga Zmaja" ( 8. listopada 2011. godine) u suradnji sa općinom Rakovica podiže se spomen-obilježje na tom mjestu i sa tim tekstom uz dodatak "ZASLUGOM "BRAĆE HRVATSKOGA ZMAJA" NJIHOVE KOSTI SU PRENESENE U ZAGREBAČKU KATEDRALU.",
